Ideja o legendarnoj šibenskoj rock grupi "Do Posljednjeg Daha" vuče korijene iz 1984, kada su tadašnji zagrebački studenti, a do tada ljuti rivali iz lokalnih bandova "Strugle for life" i "Radno vrijeme" - Boris Maretić i Darko Kalogjera danima raspravljali o glazbi i postavljali temelje za novi band. Ta faza potrajala je nekoliko godina, do povratka u Šibenik, kada se spomenutom dvojcu pridružio Srđan Mitrović, pjevač i bivši član grupe "Tarkus". Svi su imali jednu zajedničku osobinu - želju za svirkom i bivši band iza sebe. Kasnih 80-ih, Darko se počeo baviti audio snimanjem, i u njegovom kućnom studiju, 1987 godine nastali su prvi demo snimci grupe "Do Posljednjeg Daha", koja je funkcionirala isključivo u studiju, jer sa dva gitarista i pjevačem, nije se moglo nastupati uživo.

U prvu postavu banda, ubrzo su se uključili prijatelji iz školskih dana, bubnjar Tomislav Ercegović, te braća Davor i Joško Kulušić (klavijature i bas gitara). U toj fazi svirala se kombinacija vlastitih pjesama i domaćeg rock repertoara. Ta faza bila je obilježena sa nekoliko uspješnih šibenskih koncerata u "Gimnaziji" i u "Veslu". Snimljen je i prvi video spot za pjesmu "Moja mala nema mane". Odvajanjem Hrvatske od ostatka bivše države, ta početkom rata, karijera banda prekinuta je na nekoliko godina, a 1995. se ponovno počinje buditi kreativna radionica Darka Kalogjere. Snimci koji su tada napravljeni u splitskom studiju "Deva", tada su već počeli ličiti na ono što smo zamišljali kad su se pjesme stvarale. U fazi ponovnog okupljanja band grupa je snimila nova dva video broja za pjesme "Samo ovu noć" i "Nema života, ne". U drugu postavu banda, tada su se priključil bubnjar Dragan Rak, basist Božidar Čulav, te Jurica Gašpar na klavijaturama. Sviračka zrelost i kompaktnost funkcioniranja uživo sve više je plijenila pozornost publike. Svakodnevne probe u prostorijama "Šibenske narodne glazbe" dovele su do odlično odrađenog koncerta u kinu "Tesla", te novog medijskog uspona, koji je stvorio sve preduvjete da se nastavi dalje velikim koracima. No, umjesto toga, opet dolazi do personalnih promjena i nove stanke. Band je dobio još jednog novog basista, Marjana Dukića i klavijaturistu Dražena Markovića. Opet probe do besvjesti, nastupi na prva četiri radijska festivala, objavljivanje snimki na dvije kompilacije kuće "Zg-Zoe", nekoliko koncerata i novi video spot za pjesmu "Vraćan ti se ja". Tada se rodio i veliki hit "Živiti u Šibeniku", koji je bandu širom otvorio medijski prostor, kao i singl "Šta bi mi bez ljubavi"...

Svugdje odlično prihvaćeni, svirački zreli, ali nedovoljno spremni za onaj odlučni zadnji korak, i dalje tapkaju u mjestu. I onda dolazi "Knin-fest 2003", pjesma "Opet se živi" i osvajanje tri nagrade, uključujući i "Grand-prix", u iznimno jakoj konkurencij, koja itekako zna lobirati za svoje interese. No, kako to obično biva, djelovanje iz male sredine kao što je Šibenik, , borba za preživljavanje, ekspanzija playbacka i dance poskočica, sve manji interes publike za koncerte, te nemogućnost da se svi profesionalno posvetimo glazbi, dovela je do toga da se postojanje grupe svelo na godišnje objavljivanje dva do tri singla i pojavljivanje na isto toliko festivala u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I napokon, ono što se očekivalo svih ovih godina - krajem 2006, u izdanju "Croatia Records" izašao je duho očekivani CD pod naslovom "Opet se živi". Odlična glazba, odlični tekstovi, odlične kritike, i opet čekanje na neka bolja vremena...

jer kada tonem, tonem sve do dna,
al' ne dam dušu nikom nikada
i opet živim,
ja opet živim...